čet - 06.07.2006
CASANOVA
A sve ono što je pisao činilo joj se, kao da je bilo namijenjeno baš njoj.
Nerijetko je ostajala nakon radnog vremena kako bi na miru stavila neku svoju novu pjesmu ili misao na blog. Blog je bio nešto posebno. Utočište, otok. Nešto samo njeno. To ju je veselilo i kao da je cijeli dan živjela za tih par sati surfanja internetom. Prije otprilike mjesec dana pročitala je komentar na jednu svoju pjesmu. Potpisao se s Casanova pa je iz radoznalosti okrenula link na njegov blog. Od tog trenutka pratila ga je redovito, svakoga dana. Ponekad su to bile njegove pjesme, ponekad intimna razmišljanja ali bilo je tu nešto što ju je posebno privlačilo. Casanova, ili kako god se zvao, bio je netko njoj toliko blizak, do boli. Sve ono što je bio on bila je i ona. Ono što je želio on za tim je žudjela i ona. I što je najvažnije, nakon dugo dugo godina ponovo je osjetila nekakvo uzbuđenje, ushit.
Redovito je komentirala njegove postove. On je odgovarao komplimentima i ponekad šalama. A onda iznenađenje. Predložio je da se nađu u gradu, gdje god je njoj zgodno. Bez obaveze. Pristala je.
Kao administrativna tajnica Marina je radila u malenoj firmi koja se bavila marketingom. Profesorica komparativne književnosti i slavistike umorila se od pisanja zamolbi za zaposlenjem u struci. Odmah nakon fakulteta upoznala je Ivana, zaljubila se, udala, rodila dvoje djece. Ivan je tada radio u Ministarstvu i samo njegovi prihodi garantirali su pristojnu budućnost. Završetkom rata sve se naglo promjenilo. Ono što je izgledalo kao izgledna budućnost pretvorilo se u neizvjesnost. Odjednom, Ivan nije više bio podoban. Na vlast je došla neka druga stranka, neki novi ljudi. I Ivan je umjesto načelnika postao savjetnik nekom novom načelniku. A krediti su ostali. Oni za stan i automobil odnosili su dvije trećine Ivanove plaće, a Marko i Anita tek su krenuli u školu. Malo po malo Ivan se propio. Došao je jednog dana vonjajući na alkohol. Riječ po riječ i završilo je ružno. Bilo je to prvi puta da ju je udario. Pred djecom. Marina mu to nikada nije oprostila. Od tada, a ima tome osam mjeseci, razgovaraju samo površno. Oboje su nekako znali da je njihovoj priči kraj, da je samo pitanje vremena konačne odluke.
Na sastanak s Casanovom odlučila se nakon neprospavane noći. Dogovorila ga je emailom za kasno popodne u Nacionalnoj biblioteci, na prvom katu, što je i njemu odgovaralo. Približavajući se ulazu velike staklene zgrade osjećala je posebno uzbuđenje. Uzbuđenje koje nije osjetila od davnih početaka veze s Ivanom.
Zamišljala je visokog muškarca, crne kose, pomalo otužna lika kako stoji i čeka je s osmjehom. Stepenicama se popela do prvog kata. U separeu, s desne strane stajao je muškarac u kaputu. Okrenuo se. Marini je stalo srce.
- Ivane, što ti radiš ovdje?
- Ništa.
- Kako ništa?
- Pa ništa... imam dogovor s prijateljem pa idemo na kavu. A ti? Otkud tebe ovdje?
- Pa ja isto, samo vraćam neke knjige pa idem doma.
Pogledala ga je. Nekako je znala da on zna, a i on je shvatio. Vidjela mu je to u očima. Gledali su se nekoliko trenutaka. Ivan pogleda na sat:
- Dobro, idem sada. Vidimo se doma.
- Da, odgovorila je Marina – vidimo se doma - hoćeš ti kupiti kruh?
- Hoću. Ajde bok.
Okrenuo se i otišao.
ned - 09.04.2006
POMMES FRITES UTORKOM
Probudi ga dosadan zvuk mobitela. Pomaknuo se, otvorio jedno oko, lijeno se rastegnuo i dohvatio aparat. Žmirkajući, proklinjao je jarku sunčevu svjetlost koja je kroz širom otvoren prozor ulazila u sobu.
- Halo – javi se slabim, promuklim glasom. Slušao je pola minute pa odmakne mobitel i gurne ga pod jastuk. Trenutak kasnije ponovo ga stavi na uho.
- Da, mama, slušam te. Da, jesam.. Pa jesam, kažem ti! O Bože..! Kakva vojna knjižica, mama.. daj se sredi! Pa ima vremena, sutra ću je poslati.. – opet odmakne slušalicu i s gadljivim izrazom lica jednostavno prekine razgovor. Mobitel se ponovo oglasi. Niko ga, bijesna pogleda, ponovo pokrije jastukom. Digne se, protegne i ode u kupaonicu. Mjehur mu je bio pun i sada se s uzdahom olakšavao.
Jebote, pomisli, jučer smo se svinjski nadrvenili. Ako nisam popio pola gajbe..
* * *
U parku iza zgrade biblioteke, točno prekoputa sveučilišta Sorbonne, desetak je studenata paralo ceradu koju su tu noć skinuli s nekog kamiona. Razdirali su je na trake široke oko metar i pol a Etienne i Hassan užurbano su crvenim i crnim sprejevima pisali parole: «PREDSJEDNIČE VLADE, NISTE KRALJ», «Ne šaljite na nas policiju, mi smo VAŠA djeca», «NE!!! PRVOM UGOVORU!», «GLOBALIZACIJA = PRIJETNJA a ne PRILIKA»
Dok je nekoliko djevojaka stražarilo na uglovima zgrade iz daljine se čulo neprekidno zavijanje policijskih sirena. Jedna se sirena oglasi u neposrednoj blizini i grupa se pritaji. Kad su velika policijska oklopljena kola prošla nastaviše užurbano s radom. Na licima im se vidio umor. Posljednjih dana slabo se spavalo. Već treći tjedan smjenjivali su se na ulici protestirajući protiv Villepineovog zakona koji je omogućavao otpuštanje mladih pripravnika u probnom roku bez obrazloženja. Prosvjed su započeli studenti kojima su se priključili gimnazijalci i mnogi radnici pod vođstvom sindikata. Više od tri i pol miliona ljudi u preko stotinu najvećih gradova širom Francuske bilo je u štrajku. Par dana pred Uskrs Pariz, centar industrijskog, kulturnog, ekonomskog i političkog života Francuske bio je blokiran.
11,14
Na bulevaru St Michel kaos. Masa demonstranata izvikivala je parole prijeteći policiji koja je blokirala cijeli kvart oko sveučilišta. Posebno jake snage postavljene su na raskrižju s bulevarom St Germain i mostu na Sieni. Oklopljeni policajci u zaštitnim kacigama štitovima su se branili od kamenja, boca i svega što bi bijesnim demonstrantima dopalo u ruke. Jedna je olupina automobila dogorijevala a neki su dječaci iz razbijenih izloga iznosili robu. Smrdilo je na spaljenu gumu. Mala grupa studenata među kojima su bili Hassan i Etienne, noseći netom ispisane transparente, u četveroredu se priključila masi. Krenuli su prema velikom raskrižju i policijskoj blokadi izvikujući parole. Probivši se do prve linije visoko su podigli parole ispred gustog policijskog kordona. Policajci su se malo povukli a onda, pregrupiravši se, navalili naprijed. Prednji redovi demonstranata jednostavno su sjeli na asfalt ne pružajući otpor dok su ih ljudi u tamnim odorama pendrecima mlatili. Tu i tamo, izolirali bi demonstrante u manje grupice i jednostavno ih odnosili do blindiranih oklopnih kola. Mnogobrojni fotografi i snimatelji probijali su se do opasne zone i sami riskirajući udarce izbezumljenih policajaca i snimali bijesom iskrivljena krvava lica obiju strana. U ovoj su se uličnoj borbi jedni borili za posao dok su ga oni drugi, s pendrecima, nastojali nekako sačuvati.
* * *
Prije nego što je izašao Niko otvori vrata frižidera. Par komada sasušene pizze, limenka piva i poluprazna staklenka džema od šljiva.
- Prokleta mineralna! Suh sam ko barut.. – procijedi ljutito i izađe van. Na parkiralištu ga je čekao nov crveni Subaru Impreza WRX STI, poklon roditelja za njegov dvadeset i četvrti rođendan. Ustvari, dobio ga je i zato što je konačno, iz trećeg pokušaja, dao treću godinu na ekonomiji. Njegovi su se mogli isprsiti. Ta, bio je sin jedinac najjačih uzgajivača voća u dolini Neretve i otac je na njega ozbiljno računao. Sjeo je u automobil i izvadio mobitel.
- E Luka, što ima? – slušao je kraće vrijeme pa se nasmije – ajde, nemoj zajebavat, nisi ni ti noćas bio bolji! Čuj, daj dođi pred Kavez, za pola sata sam tamo. I ponesi onu skriptu iz Poslovanja.. – prekinuo je vezu i bacio mobitel na susjedno sjedalo. Ubaci CD i pojača zvuk do kraja. Uz škripu guma i grmljavinu basova turbo folk harmonike naglo krene s parkirališta.
12,20
Iako prohladni, prvi su proljetni dani izvukli na zubato sunce mladost grada. Bilo je lijepo vidjeti, nakon zimskog sivila, šarenu proljetnu odjeću i slušati djevojački smjeh i čavrljanje. Udobno zavaljeni sjedili su Niko i Luka ispod suncobrana tek otvorene terase kafića pored kazališta.
- Ona mala jučer, ona s plavim ekstenzijama, što je balavila po tebi.. dobra je. Imaš njen broj?
- Irena? Ona ti je druga godina medicine a znam je još sa Zrča, od prošlog ljeta. Evo.. – diktirao je broj.
Luka ukuca broj u mobitel i otpije gutljaj hladnoga piva. Niko nastavi:
- Prodala mi je dobar vic jučer. Slušaj; profa na medicinskom drži uvodno predavanje: Započinjemo s osnovama obdukcije. Dobro zapamtite dvije stvari. Prvo, morate pobijediti odvratnost.. pazite! Profesor gurne mrtvacu na stolu prst u šupak, izvadi ga i poliže. A sad vi! Blijedi i jedva suzdržavajući povraćanje, svi studenti ponove profin postupak. Kad su završili, profesor će: Druga još važnija stvar je puna koncentracija i pažljivo praćenje predavanja. Ja sam u analni otvor gurnuo kažiprst, ali polizao srednjak. Dakle, dobro pazite...- završio je.
Njihov glasan smijeh prekine zvonjava Nikina mobitela. On rasklopi aparat, pogleda tko ga zove i preokrene očima. Ipak, odluči se javiti. Slušao je neko vrijeme i s grimasom dosade na licu pogledavao Luku. Napokon reče nestrpljivo:
- Pa dobro mama, koliko sam ti puta rekao, poslat ću ti sutra tu prokletu knjižicu, potvrdu i indeks. Busom! Pa nemoj me silovat svaki dan..
Još je neko vrijeme slušao a onda će pomirljivo:
- Super, evo.. dogovorili smo se. Nego, daj mi pošalji nešto para. Kupio sam dodatno neke knjige a trebam i novi mobitel, ovaj mi je u komi. Baterija je vrisnula..
Nakon pozdrava pogleda Luku kao da se ispričava.
- Stara je prolupala. Prošli tjedan ponovo su mi poslali poziv za vojsku pa trebam potvrdu faksa, za odgodu. Sad se ona brine što ću i kako ću, a to je čista rutina..
- Je, dok ti završiš faks ukinut će i vojsku – smijuljio se Luka.
Sjedili su tako još neko vrijeme i kroz crne sunčane naočale mjerili djevojke u prolazu.
- Idem na ručak – reče Niko i podiže se – a ti?
- Gdje ćeš? Na Cvjetno ili u Centar?
- Cvjetno, tamo mi je lakše parkirat a i dogovorio sam s Lucijom da se danas malo vidimo. Ideš?
- Ne, ja ću u Centar, bliže mi je.
Luka izvadi par novčanica i stavi ih pored računa na stol. Mladići se uz pozdrav rastadoše.
* * *
Tamnoputi Hassan bio je dijete Francuza i Alžirke. Tri naraštaja su prošla otkako se majčina obitelj ilegalno uselila u Francusku. Vremenom, sredili su papire, zaposlili se i integrirali u društvo. Njegova je majka bila prva u obitelji koja je imala mogućnost visokog školovanja, ponajviše zahvaljujući štedljivom i dalekovidnom djedu. Na fakultetu, upoznala je njegova oca. Iako bogata porijekla njegov je otac bio bez predrasuda i svoju je familiju jednostavno stavio pred gotov čin. Nakon završenog fakulteta zaposlio se u obiteljskoj firmi. Ubrzo, došlo i je dijete koje je dobilo ime po majčinu ocu.
Etienne je pak bio dijete niže klase, jedini sin radničke obitelji. Marljivošću i najboljim ocjenama postigao je status studenta na jednom od najprestižnijih univerziteta na svijetu, Sorbonni. Bio je prvi student s prezimenom Bertrand i njegova je obitelj na to bila izuzetno ponosna. Sada su jedan uz drugoga, u borbi za vlastitu budućnost, skakali u masi prosvjednika visoko podignutih ruku i izvikivali parole. Policajci ispred njih stajali su u četiri reda, zgusnuti. Podsjećali su na moderne rimske pretorijance u bojnom poretku. Iznenada, iza ugla pojavi se velik crn kamion. Bio je oklopljen ali s prednjih strana bile su dvije dugačke pokretne cijevi.
- Vodeni topovi! – poviče netko. Policajci su se razmaknuli i povukli se iza vozila. Iza prvih kola pojave se još jedna, pa još jedna.. a onda su mlazovi vode jednostavno pomeli prva dva reda demonstranata. U tom kaosu jedino što je Etienne uspio na trenutak vidjeti bilo je Hassanovo ispruženo tijelo na pločniku. Ležao je mokar, prljav i krvave glave pored uličnog hidranta. Pokušao se u onom silnom metežu probiti do njega no u tom trenutku nastupili su policajci. Napredovali su mlateći bezobzirno sve oko sebe. Etienne izgubi iz vida prijatelja i baš kad se okrenuo na uzmak osjeti udarac. Asfalt mu se približavao strahovitom brzinom i on se, bez svijesti, stropošta na tlo. Nekoliko ruku ga dograbi i odnese put velikog plavog, čeličnim mrežama zaštićenog, autobusa s policijskim oznakama.
15,11
Probudio se na krevetu. Oči su ga boljele a mozak mu se raspadao. S mukom podigne glavu i pogleda oko sebe. U istoj je dugačkoj prostoriji bilo još dvadesetak kreveta. Bili su popunjeni ljudima svih dobi i uzrasta. Stenjali su i uzdisali. Nekima od njih, kao i njemu, bila je povezana glava, drugi su bili izranavljenih i otečenih lica s krvavim podljevima. Većina od njih mirno su ležali. Nije bio siguran spavaju li ili su još onesviješteni. Pogledom je tražio poznato lice prijatelja ali bez uspjeha.
Uto, u sobu uđe debela žena u tamnoplavoj kuti gurajući kolica pretrpana tanjurima. Išla je od kreveta do kreveta i dijelila hranu. Oni koji su mogli dohvatili su svoju porciju a onim nepokretnim jednostavno je stavila njihov tanjur na ormarić pored kreveta. Kad je došla do njega i pružila mu hranu on je slabim glasom zapita:
- Gospođo, gdje smo? U bolnici?
Nije mu odgovorila. Spuštena pogleda okrenula se, pružila mu komad kruha i plastičnu vilicu. Gledao je za njom dok je odlazila a onda pogleda u tanjur. Pommes frites s kotletom. Bio mu je to prvi topli obrok u posljednjih nekoliko dana i da ga nije toliko boljela glava pojeo bi ga s užitkom. Polako odloži tanjur s hranom na ormarić pored kreveta i zagleda se u sitne prozore s debelim rešetkama. Plakao je bez glasa.
* * *
Na parkingu Niku dočeka Lucija, zgodna Splićanka s treće godine Filozofskog fakulteta. Poljubili su se kratko i ušli u restoran. Stojeći u redu i gurajući tacnu Niko je neodlučno mjerio ponuđeni menu. Dohvati tanjur s junetinom u sosu od šampinjona i rižom pa još doda salatu. Namrgođen i ljut okrene se djevojci:
- Znaš što, već mi je pun nos ove idiotske studentske kuhinje. Uvijek isto, junetina u saftu i riža ili svinjski kotlet s ponfrijem. Jebote, bolje da prodam iksicu i za tih sto eura jedem pice i lazanje po gradu! Trebali bi se malo okupit pa onima iz uprave Studentskog centra pokazat zube..
- E jesi lud! Što bi ti, zbog krumpirića digao revoluciju? – smijala se Lucija – osim toga, ne kaže se ponfri nego pommes frites..
- Ma, jebe mi se jel ponfri ili pomfri! Toliko plačamo tu menzu a jedemo golo smeće..!
Došavši do kraja, ubaci dvije šnite kruha, izvadi iksicu i pruži je starijoj ženi neuredne masne kose na blagajni. Ljutit, izazivački je gledao.
Copyright © 2006. by Eduard Pranger
Zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
ned - 19.03.2006
U DAJLI
Kada me, napokon, nazvao kum Rafo znao sam da je smislio nešto pametno, da je pronašao rješenje. Tih sam dana bio bez love, jedva spajao kraj s krajem. Rafo je znao da bi mi svaka kuna dobro došla. Bio je sitan izdavač, jedan u mnoštvu vlasnika malenih firmi koje su jedva tavorile stisnute u škarama velikih izdavača i novinskih kuća koje su, uz dnevna izdanja masovno prodavale jeftine knjige sumnjive kvalitete. Vodio je svoju firmu pametno, igrao samo na sigurno. Ne bi li fiksne troškove smanjio na minimum marljivo je radio sve, od prijevoda do grafičke pripreme. Jedino tako se moglo. Bio je moj kum Rafael i direktor i tajnik i knjigovođa i skladištar i.. i tako, nazove on mene jednoga dana i kaže da se pripremim za pisanje romana.
Svake godine Ministarstvo kulture, između inih projekata, natječajem daje i novčanu potporu piscima, neku vrst stipendije. Veli ovako: u tom i tom roku pisca ćemo isfinancirati ali on mora napisati knjigu. Traži se kraći sinopsis, kritike nekih od eminentnih književnika a stručna komisija će izvršiti odabir. Moj Rafo poznaje članove komisije, s nekima od njih je studirao a s drugima bio čak i kućni prijatelj.
- Nema problema stari, tvoj roman prolazi nam sigurno. U komisiji su ove godine Marko i stari Jurković. Mislim da je tu i Roso s fakulteta a predsjednik je naš Matija. Znaš ga, sin starog Ergovića. To nam je dosta. Slušaj, moj ti je savjet da ideš na tromjesečnu jer je za godišnju stipendiju prevelika gužva. Dvadesetak tisuća kuna bit će ti više nego dovoljno. Rastegneš to pametno na šest mjeseci.. a osim toga, pa ti pišeš zaista dobro!
Zahvalio sam i obečao razmislit. Ma što razmislit, izbora baš i nisam imao! Pisanje je bilo moj život. A živjeti od pisanja? Par knjiga poezije, dva romana i nastupi na radiju za sitne pare. Uz sve to honorar za dodatan posao. Ne, danas se definitivno od književnosti ne živi, barem ne kod nas. Sjetih se nedavnog razgovora s našom živućom književnom legendom, nepopravljivim cinikom: «Pitate me, mladi prijatelju, zašto se moja djeca ne bave književnošću? Hm, pa zar nije dovoljna jedna crna ovca u obitelji?»
Tako i ja, književnost je moj odabir i odlučio sam gurat do kraja, tu povratka nije bilo. I pristao sam na koncu napisati taj roman.
Dva mjeseca kasnije problem. Nisam napisao niti trećinu od zamišljenog kada je sve stalo. Bio sam zadovoljan dotad napisanim ali.. dalje nije išlo. Nikako. Već tjedan dana nisam napisao niti kartice i već se polako u mene počelo uvlačiti malodušje. Do tada, samo sam čuo da postoje te rupe ili, kako ih već drugi zovu, stvaralačke krize, kada sve odjedamput jednostavno stane. Što više forsiraš to je teže napisati i retka. Eto, sada sam i to doživio, konačno zahvatilo i mene!
U tom strahu i panici, baš kad sam pomislio poslati sve k vragu na nekoj književnoj večeri u nekoj biblioteci u centru sretnem Mirnu, staru prijateljicu. Dugo se nismo vidjeli, od prerane smrti i pogreba Alda, njena muža. Sjeli smo, popili kavu i podijelili jade prošlih vremena.
Ona je, skoro u pedesetim izgledala izvrsno. Garderoba, šminka, poza..
Osim toga, bila je imućna i mučili su je jedino mladi muškarci koji su oblijetali oko nje, bolje rečeno, oko njezina imetka. Bila je toga svjesna i upravo zato duboko u duši kao žena povrijeđena no godine se nisu mogle vratit a novcem je ipak mogla dobit ono što inače nikad ne bi. Barem ne u ovoj životnoj dobi. Da, pretpostavih, bile su joj to ipak slatke muke.
Ispričao sam joj sve pa i moje posljednje probleme oko inspiracije. Ona je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, rekla:
- Stari, moraš se maknut iz ove ludnice. Ovaj grad je ono što nas ubija. Evo, ja ti dam ključeve moje kuće u Dajli. Kupili smo je i uredili točno prije dve godine. To ti je u Istri, kod Novigrada. Tamo ćeš se preporodit. Ja sam ti, nakon sprovoda, tri mjeseca bila dole i to me je zvleklo. Kužiš, to me je stvarno zvleklo. Ono.. more, mir, samoća, priroda.. nigde žive duše, dragi moj.. da nije bilo Dajle ja bi ponorila. To moraš videti, ja ti to jednostavno nemrem opisat. Ak ti to ne pomogne onda stvarno.. – nije završila, samo me pogledala onako kao što žene znaju, prijateljski i lažno ljutito:
- Čuj.. ništ me nemoj gledat, nemaš izbora! Kupi prnje i zvoli sutra doći k meni po ključeve od kuće! Ostani dole kolko god hoćeš!
Tako je i bilo. Pokupio sam u svoju sportsku torbu ono malo veša, svoj stari laptop i par knjiga. Ujutro sam svratio do nje po posljednje upute a već popodne bio sam u autobusu.
* * *
Lijepa je Istra. Ne može se usporedit s jugom. Tu je sve, nekako neobično za Jadran, zeleno i bogato. Trstika i bujna trava rastu na desetak metara od mora pa bi, da nema plave pučine, čovjek pomislio da je na nekom ogromnom jezeru. Sada, u svibnju, sve je bilo pusto i tiho.
Iz prospekta saznao sam da je Mirnin ljetnikovac ustvari imanje nekadašnjih vlasnika - talijanske obitelji Grissoni. Cijeli kompleks, dvorac i crkvica Sv. Ivana Krstitelja u sklopu samostana, neoklasične su gradnje. Od 1835. bio je u posjedu Benediktinaca, no nakon Drugog svjetskog rata zapao je pod državno vlasništvo da bi na kraju zapušten i devastiran završio kao bivši dom umirovljenika. Takvog ga je ispod cijene kupio Mirnin muž, preuredio i pretvorio u atraktivno privatno ljetovalište. Na žalost, samo je jednu sezonu uživao u toj ljepoti.
Izašao sam tu večer prvi puta u šetnju. Zvuk vlastitih koraka po oblucima malene šljunčane plaže ispred vile smirivao me. Kameni mol, nekad predviđen za veće barke, sada je bio prazan. Nebo na istoku već je bilo tamno, more mirno. Bilo je vrijeme večere. I tada, baš kada sam se okretao da se vratim vidio sam je prvi put. Ustvari, krajičkom oka ugledao sam neku sjenu. S desne strane, nekih tristo metara na rtu Pašador, u rumenu odsjaju sunca na zalasku, stajala je figura. Njen se obris preklapao s odbljeskom sunca ali odmah sam primjetio da je to lik žene. Stajala je tako okrenuta prema pučini i mirno gledala u daljinu. Neobično, pomislih. Još jedna usamljena duša. Okrenuo sam se i ušao u kameno zdanje.
Te sam večeri do dva sata ujutro, u tišini sobe kamenih zidova, napisao nekih šest-sedam kartica. Probudio sam se u pet prilično svjež i odmoran pa nastavio. Do devet pisao sam bez prestanka. Pojeo sam nešto na brzinu, pa nastavio dalje. Potpuno izgubivši osjećaj za vrijeme napokon sam preklopio laptop. Vani je bio mrak.
Nekoliko sam dana tako pisao, jeo, spavao, budio se pa opet pisao. Izašao bih samo protegnuti noge do malog marketa u mjestu, prošetati po plaži pa opet na posao. Dugo se nisam tako dobro osjećao a nisam se mogao niti sjetiti kada sam toliko u tako malo vremena napisao. Taj sam tjedan radio koliko nisam u dva protekla mjeseca. Vratio mi se onaj stari, već pomalo zaboravljeni osjećaj da mogu pisati koliko želim a pisao sam s nekom neobičnom lakoćom i ushitom.
Te sam večeri izašao na balkon udahnuti malo svežeg zraka. Noć je bila mirna, vedra i zvjezdana, bez mjesečine. Nekoliko je svijetlih točkica na crnoj pučini prokazivalo ribare u lovu. Pogled mi privuče pokret na udaljenom kamenom molu daleko ispred. Kroz tamu učinilo mi se da neko u tami stoji. Neka svjetla figura odudarala je od tamne pozadine mora. Podsjetilo me to na lik žene od prošlog tjedna, dolje u uvali. Na brzinu sam se obukao i sišao u dvorište. Nekoliko smokvi zaklanjalo mi je vidik no dok sam se po mraku spustio stepenicama i došao do zida koji je odvajao imanje od obale na molu nije više bilo nikoga. Uokolo, vladala je potpuna tišina i ja se vratih u kaštel. Nakon večere, pijuckajući malvaziju misli su mi bile zaokupljene čudnim događajem.
Još je nekoliko dana prošlo no u mislima sam bio više zaokupljen blizinom tajanstvene žene nego romanom. Za roman nisam brinuo. Dvjestotinjak kartica napisanog teksta bilo je i više od onoga što se tražilo. Moj je izdavač mogao biti bez brige.
Tih bi dana izlazio u jutro, uveče i u podne i pogledom tražio ženski lik koji me toliko zaokupljao. Zamišljao sam se kako joj prilazim, predstavljam se, započinjem razgovor. Eh, kada bi je samo još jedamput vidio, pomislim, da mi je još samo jedna šansa. Ustanem i otvorim novu bocu malvazije.
Te me je noći nešto probudilo, ni sâm nisam znao što. Uspravio sam se u krevetu i zagledao u tamu. Odnekud, iz neke daljine kao da je dopirala glazba klavira. Jasno sam je čuo. Navukao sam papuče, izašao iz sobe i sišao niz velike zavojite stepenice u prizemlje. Otvorio sam vrata i izašao van. U dvorištu ništa, tišina noći. Samo je vjetar šuštao i donosio miris lovora posađenih u parku ispred zgrade. Prošetao sam malo dvorištem pa se vratio u zgradu. Vraćajući se na kat zastanem na stepenicama i oslušnem. Potpuna tišina. Otvorim vrata i uđem u sobu. Odmah sam je ugledao. Ležala je u krevetu samo djelomično prekrivena tankom plahtom. Okrenuta bokom prema meni i s licem u sjeni duge kose čekala je nepomično. Potražio sam, iznenađen, prekidač na zidu no ona me ispružene ruke pozove k sebi. U sobi kao da se još više smračilo. Prilazeći, vidio sam samo njene obrise. Sjeo sam na krevet a njena me topla ruka obgrlila. Ma koliko se trudio nikako joj nisam mogao razaznati lice. Miris njene kose podsjetio me na miris tamjana. Stavila mi je nježno ruku na lice i poljubila me. Njene su usne imale okus mandarine. Kad sam je tiho zapitao kako se zove odmahnula je glavom u nerazumijevanju. Ponovio sam pitanje na talijanskom. Razumjela je.
- Marianna – reče promuklim glasom i stavi mi prst na usne. Shvatio sam. Razgovora više nije bilo. Nadvila se nad mene a njena bujna kosa prosula se po mom licu.
Ono što sam te noći doživio nemoguće je opisati. U početku, na trenutke imao sam osjećaj da je to samo pohota, sirova strast i seksualna želja ali odmah nakon toga došla bi nježnost. Nježnost i osjećaj čiste ljubavi. I tako se to smjenjivalo u valovima. Vrijeme je stalo i ja sam osjećao kako se opijam svim tim mirisima koji su me okruživali, milovanjima, njenim uzdasima i mekoćom njena tijela.
Probudio sam se polako, lijeno. Popodnevne zrake sunca probijale su se kroz tanku zavjesu koja je lagano lelujala na otvorenu prozoru. Crvene zrake sunca bacale su dugačke sjene na kameni zid iznad kreveta. Bio sam sam.
Još sam nekoliko dana lutao tražeći je zelenim poljima imanja, šetnicom lungomare pa kilometar dva uz obalu popločenom kamenim škriljama. Duboko u sebi znao sam da je više nikada neću vidjeti. Kao što su puste bile šljunčane plaže i polja tako sam i ja osjećao neku tešku prazninu u grudima. Sve mi se više činilo da sam one noći samo sanjao, da su se mašta i vino boje krvi poigrali mojim umom, srcem i osjećajima. Uveče, vratio sam se u Zagreb.
* * *
- I, Edo? Kaj veliš?
Mirna me radoznalo gledala. Sjedili smo uz kavu na osunčanom Cvjetnom trgu.
- A što da ti kažem? Spasila si me. Ono dolje je raj, pravi raj. Da sam cijelo vrijeme tamo pisao bi tri romana godišnje. Onaj mir, more, sunce i zelena polja. Čudo jedno. Čovijek bi tamo poželio umrijeti..
- E da. Ima dolje nešto.. znaš.. – zastala je i pogledala me u oči - vidiš, nisam te pitala. A jesi dolje možda nekog susreo mislim, nekog posebnog? – sada me je gledala s punom pažnjom, očekujući.
- Kako to misliš..?
- Ah! Znači jesi! Vidio si je! – usklikne pobjednički.
Ja sam šutio i gledao je. Oborio sam pogled. A što sam drugo mogao? Ništa mi nije bilo jasno. Kako je ona mogla znati za Mariannu?
Ona otvori torbicu i izvadi kutiju s cigaretama. Izvuče jednu tanku i dugu a ja dohvatim upaljač i pripalim joj. Ona povuće duboko dim pa ga polako, s uživanjem ispusti.
- Vidiš, žena koju si vidio zove se Marianna. Marianna Grissoni, prekrasna mlada žena grofa Francesca Grissonija. Godine 1833. njen sin u dobi od dvije godine umire od kolere. Ona to nije mogla podnijeti i godinu dana kasnije našli su je mrtvu u uvali Dajle, nedaleko rta Pašador. Vjerojatno je, u silnoj boli za djetetom presudila sama sebi. Grof je tada zavjetovao imanje Benediktincima i otišao – malo je zastala i opet duboko povukla dim.
Prisjetih se one nezaboravne noći pa ponovo osjetim neku težinu u grudima. Težinu teškog gubitka. I dalje nisam bio siguran da li sam samo sanjao ili se sve ono stvarno dogodilo. Sjetih se i malvazije te večeri pa odličim prešutjeti događaj. Posegnem u džep i izvadim malenu zlatnu rinčicu. Bila je izrađena u obliku sunca sa zrakama koje su se širile uokolo.
- Vidi što sam dolje našao, u sobi pored kreveta. Valjda ti je ispala..
Ona pogleda rinčicu na mom dlanu pa mene. Nasmiješila se i odmahnula glavom.
- Nije to moje, stari moj. A, ne! Ja takve nemam – uzme je u ruku.
- Jesi vidio iza kuće, na fasadi onaj veliki kameni grb? Nisi? E pa ljubavi, baš ovakvo sunce uklesano je u obiteljski grb Grissonijevih - gledala me pažljivo i ispitivački. Šutio sam zbunjen i nekako omamljen.
- Edo moj, bez brige. Mnogi su je viđali, nisi ti jedini. Ta ti je priča dolje jako dobro poznata. A ako si je i ti vidio – nasmije se – eto ti dobre priče. Eto ti inspracije za tvoj novi roman.